Magazine Elle, svibanj, 2008. / Piše: Hanja Rakovac Mašić
‘Spusti se na koljena.’
‘Pogledaj ga u oči i nasmiješi se’.
‘On je zauzet hlačama…’
‘Obuhvati mu koljena i kratkim ga trzajem sruši na tlo!’
Ove su rečenice zapravo strip oblačići i slobodno su prevedeni i preuzeti iz novog i vrlo atipičnog self-help izdanja tiskanog u Italiji. Knjižicu ‘Senza paura’ (‘Bez straha’, ‘Neustrašivo ili ‘Lišene straha’) potpisuje autorsko-sestrinski dvojac Giussani i u njoj kroz lik Eve Kant, prelijepe suradnice i ljubavnice znamenitog Diabolika, poučava žene suočavanju ali i obračunavanju s različitim tipovima zlostavljača. Na mračnoj velegradskoj ulici Eva sugerira odlučan hod i visoko uzdignutu bradu, ali uz izbjegavanje pogleda, upotrebu mobitela s lažnim razgovorom tipa ‘Mauro (Pero ili Marko, whoever, uglavnom, traži se muško ime) tu sam…aha… znači dolaziš’. No ako to ne pomogne slijede upute za ozbiljne, a jednostavne i brutalne tjelesne napade i okršaje s davežnim nasilnikom.
Riječ je o stripu s misijom, dakle, i to sasvim ženskom, sa ženskom heroinom (koja se doduše iz pozicije pratilje ipak emancipirala do protagonistice), i sa ženskim autorskim potpisom. ‘Velik interes naše javnosti za film Marjane Satrapi ‘Persepolis’, a koji je nastao prema istoimenom stripu, pokazao je da su ljudi prezasićeni stereotipnim likovima i nepretencioznim radnjama puke akcije’, kaže jedna od najpoznatijih hrvatskih strip-autorica – Ivana Armanini.
‘Dvadeseto je stoljeće kroz svoje nove izume- film, rock, strip – izgradilo kulturu muškog puberteta, ali je strip i tu jedinstven. Svojom orijentacijom na dječake svih dobi on se dobrovoljno odriče polovice pismenog stanovništva!’- tvrdi Ivana koja već godinama kroz projekt, a sada udrugu ‘Komikaze’ okuplja autorice i autore koji strasno ljube strip ali uvijek i samo onaj ‘autorski’- osobne priče, osobne tekstove i crteže koji ne pristaju na tehničku perfekciju klasičnog strip-rada za velike izdavače, kao ni na serijale okamenjenih sadržaja i dramaturgije. ‘
trip-fanovi nas redom i u pravilu ne podnose, ne samo zato što smo žene, nego stoga što preziru već i ‘a’ u autorskom stripu’ rekla mi je Irena Jukić Pranjić na otvorenju nove izložbe svojih radova u zagrebačkoj galeriji ‘Prozori’. ‘Omjer žena i muškaraca na autorskoj strani hrvatskog stripa je otprilike 10-90, no fanovi su još uvijek netaknuta utvrda tvrdog, skoro pa sektaškog mačizma. Oni preziru ljude koji ne znaju,na primjer, točan dan, mjesec i godinu osnutka ‘Marvela’, a ni ja niti itko od mojih kolega nema blaženog pojma o takvim stvarima’. Kolege, Damir Steinfil, Matija Pisačić i Dunja Janković zajedno s Irenom čine strip-sajt ’emisijaemocija’ sa sloganom (neformalnim, naravno)- ‘svako fura svoju viziju makar isfurali konfuziju!” Nova vizija Irene Jukić Pranjić su strip-mobili- velike table čiji se dijelovi pokreću mikromotorima. Fitness-komad i Stari Grk (lik s antičke vaze) tako veselo i čilo i u trećoj dimenziji lamataju nožicama, a u ‘klasičnom’ closeupu horror stripa motori pokreću prestravljene oči ‘žrtve’ i dočaravaju njene urlike. Irena kaže: ‘Ovo mi je iskorak u novi medij, s elementima cirkusa, igra s papirnatim lutkama koje sve bespogovorno izvršavaju. Inače, želim da umjetnost postane svakodnevni sastojak mog života, nastojim to i drugima sugerirati i mislim da se tako bolje živi. Moji radovi slave svakodnevicu ili se bave svakodnevicom u kojoj se umjetnost ne odvaja od ostatka dana. Jer, suvremeni je Zapadnjak odsječen je od svih umjetničkih grana, i sve su one pod palicom institucija’.
Ipak, Irena i Ivana i Dunja (trenutno u SAD-u, gdje joj je mentor Mirko Ilić) pripadaju još uvijek rijetko viđenoj vrsti – ‘strip-autorica, domaća’. Hrvatski strip autori su općepoznati i svima znani – Mirko Ilić počeo je sa stripom, Danijel Žeželj je zvijezda blistavog sjaja za koju tvrde da je beskrajno talentirani nasljednik Andrije Maurovića, Macan, Kordej, Sudžuka… svi slavni, a u slučaju ugovora s ‘Marvelom’ znali su biti i nacionalna vijest dana.
Žene rade lošije (zapravo, baš i ne), žena je u stripu jako malo (to je nažalost prilično točno), žene naprosto ne vole strip. A zašto žene ne vole strip? Na stranu ‘neustrašiva’ Eva Kant, ali ovo stvarno zvuči kao najcrnji self-help i to unaprijed osuđen na propast, jer koju bi od nas takav naslov privukao?
Ali ipak, nekad davno, i mi smo čitale stripove, dapače, gutale ih i tamanile, i imale vrlo precizne i vrlo osobne razloge svoje sklonosti određenim strip-junacima. I sve smo mi negdje u trenutku kad smo ‘postale žene’ (ovo bi trebalo shvatiti jako uvjetno, jer ta se dob kreće negdje od 12. pa do 16. godine) vrlo brzo i prilično oštro odbacile i stripove.
Dobrim dijelom stoga što smo u tim nježnim godinama (premila urednice, nemojte uzeti za zlo…) odmah prešle na ženske časopise. U kojima neprikosnoveno vladaju strip-heroine ili pseudo-strip heroine.
Fotografije divnih žena (vizualni dio ‘stripa’) prate kratki tekstovi (potpuno lišeni znamenitih ‘Aaaarrrrgh! ‘Bang!’ ‘Bang!’, više kao: ‘u šetnji s psićem’… ‘dobitna odjevna kombinacija’… ‘prostor odiše luksuzom’) , a žene s tih ‘tabli’ uspijevaju s lakoćom postići sve ono za čim mi običnice težimo – one vrlo očito ne tamane cijele kutije keksa, imaju divne zube i kosu, nemaju celulita i ništa s tih divnih tijela ne pada pod utjecajem gravitacije (koji Flash Gordon…), one znaju spariti odjeću, znaju zavesti (udati, opelješiti, razvesti) muškarca, znaju divno urediti stan i skuhati sve zamislive i nezamislive delicije.
Ženski časopisi, baš kao i mi same, ovise o trendovima, pa ako bi se u njima možda i pojavila prava i trajna strip heroina, u tom bi kontekstu ubrzo postala predosadna (čak i neprežaljena Modesty Blaise, s trajno-sjajnim outfitom – crnim hlačama, majicom i balerinkama ne bi majci s onom punđom preživjela 80-te, 90-te i nulte i dočekala slavu Amy Winehouse).
Osim toga, postoji trajno(?) i nerješivo(???) pitanje testosterona. Zlatno doba klasičnog stripa podudara se s počecima stabilne i institucijama prekontrolirane zapadnjačke države, kad se tiskane avanture slobodnih strip-junaka pokazuju kao najjeftiniji način bijega iz dosadne, uredne i uređene svakodnevice.
Odalamiti gada po gubici, upucati ga, uzletjeti iz gradskog mravinjaka u blistavu noć, ili odjahati u sumrak, raditi što ti se hoće i kad se tebi hoće (a ne šefu, kolegama, policiji, državnom službeniku, inspekciji…) e, to se tada moglo samo sa stripom. Rješavati probleme samo i isključivo objašnjenjima, razgovorom, civilizirano i sa smiješkom i ženama je (budimo iskrene) užasan stres, a muškarcima je vjerojatno nepodnošljivo. Nekada su obožavali stripove, a danas se ‘navlače’ na računalne igre-pucalice. Mi više volimo virtualne svjetove u kojima u pravilu imamo tjelesno neodoljive avatare.
A u međuvremenu su sirotom stripu svašta izgovorili – i da je trash i da je šund, plošan i površan, tupast i glupast, passe i demode. Strip se takav i svakakav ponekad zna sasvim sumanuto pojaviti na neočekivanim mjestima kakav je Zagreb u svibnju. Irena je predstavila svoje nove mobilne stripove, a Ivana Guljašević, kao nekim čudom, na dolazećem Animafestu najavljuje hrvatsku premijeru svog bivšeg stripa, a sada filma ‘Kao nekim čudom’. On je pak sasvim nalik razvoju (strip-film) i donekle sadržaju (kod Ivane nema politike i ajatolaha) već planetarno preslavljenog ‘Persepolisa’ Marjane Satrapi.
‘Moja je heroina djevojčica kojoj nisam dala ime, vitka, lijepa i dugokosa, kao i sve curice, koja se snalazi, razmišlja i reagira na okolnosti odrastanja, koje se događaju ‘kao čudom’. Jednog se dana tako probudi s grudima, pa onda ne zna što bi s njima, drugoga je muče dlačice na nogama, sljedećeg pokušava istrenirati hod na štiklama i baš joj je fora biti tako visoka’, kaže Ivana Guljašević. ‘Istoimeni strip vidjeli su u Zagreb-filmu, strašno im se svidio, pa je eto onda narastao u film’. ‘Ja volim raditi brzo, dok su mi ideje svježe i dok traje ‘rana adrenalinska faza’. Radim, kao i druge autorice, ilustracije koje se bolje plaćaju, ali obožavam i film. Autorski strip? Pa ja sam možda malo drugačija. Ne bih se nikada trgala za ‘Marvelom’, ne volim stroge okvire i zadanu priču, ali ja jedina stvarno ‘štancam’ cijele serijale stripova i objavljujem ih u nekoliko dječjih časopisa’.
Krajem svibnja iz Nizozemske dolazi i Helena Klakočar Vukšić- koja je uz Magdu Dulčić, danas poznatu autoricu animiranih filmova, jedna od začetnica hrvatskog stripa sa ženskim potpisom. Helena će se naći u članstvu žirija studentskog programa nastupajućeg srednjeg i kratkog metra ‘Animafesta’ a u programu ‘Žene u animaciji’ bit će prikazan njen film ‘Tai chi zoot’. Što će (možda) navesti nekog od domaćih izdavača da tiskaju Helenin strip-album ‘Passage en doux’, nagrađen na najvećem svjetskom festivalu stripa u Angoulemu.
‘Francuska konstantno ulaže u strip scenu i ta nekadašnja prijestolnica slikarstva spretno je zamijenila medij. Svaki gradić ima strip-festival a strip pokriva 30 posto ukupnog francuskog izdavaštva’ reći će Ivana Armanini. ‘Kod nas često standarde postavljaju likovno neuki i svemoćno tržište. No mislim da nastaju novi standardi i radim s veseljem, planiram ‘komikaze’ web-monografiju, i vjerujem da strip ima ogroman potencijal- jeftin je i pristupačan, a meni osobno u jedan medij spaja sve ono što volim- grafiku, film, književnost, fanzine…’
I dok su Magda i Helena objavljivale u strip magazinima i rock časopisima, ključna riječ za novu, odnosno noviju generaciju hrvatskih strip autorica upravo je fanzin. Tehnologija koja stoji iza njih i njihovih prvih radova je najobičniji fotokopirni stroj, vrijeme početaka- kasne devedesete. Sada je pak Irena Jukić Pranjić odlučila pripremiti zbornik ženskih strip-radova koji su počeli nastajati baš u tom razdoblju, pod naslovom ‘Ženski strip na Balkanu’. Irena, urednica tog budućeg izdanja ‘Fibre’ koje se planira tiskati početkom sljedeće godine, kaže: ‘Shvatila sam da postoji niz snažnih, formiranih autorica s ozbiljnim i velikim serijalima stripova. Iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Makedonije već imam radove, još tragam za ženama iz bugarskog i rumunjskog stripa, i znam da ne postoji ni jedna jedina Crnogorka u stripu’. (Ako su hrvatski strip-fanovi mačoidi, ne želim ni zamišljati reakcije njihovih crnogorskih kolega).
‘Žene ne poštuju stripovske šablone, nama je strip sredstvo izražavanja, a ne zadana forma podvrgnuta strogim pravilima. Ipak, ja radim stripove za ‘Radost’ i sigurno bih radila žensku strip-seriju da me netko iz ženskog časopisa pozove, ali to se u pravilu kod nas ne radi. Ali zato i u ‘Kliku’ ili u ‘Playboyu’ najnormalnije objavljuju stripove’, kaže Irena.
Jedna od njenih junakinja (ja ću je zvati, s obzirom na Irenine stavove, ‘Svakodnevna’) zaljubljeno gleda i smiješi se svom ljubljenom. Njen oblačić: ‘Došao si!’ Njegov oblačić: ‘Moram još nešto obaviti. Pričekaj me 15 minuta’. Poznato? O da, ali i svjetlosnim godinama daleko od oblačića superheroine, savršene,odlučne, bezgrešne (i bez najmanje slutnje ikakvog luzera u ulozi Njenog dragog). Ipak će strip heroine iz šablona klasičnih ‘tabli’ i precizno definiranih serijala naše autorice odabrati vrlo ležerno, slobodno i vrlo ženski- neočekivano.
Irena: ‘Modesty ima sjajne krupne kadrove, fascinantne oči, ali za ‘klasičarku’ je bih ipak odabrala Druunu- vanzemaljci, seks, misija, i sve joj ispada iz grudnjaka na sve strane, čovječe…’
Ivana Armanini:’Najdraža? Hmm, Gloria Scott’.
Ivana Guljašević: ‘Modesty je legenda, ali zakon je Spiderman! Ja sam dugo, dugo bila zaljubljena u Spidermana, a tko zna, možda ga još uvijek volim’.